GTA iliti Velika krađa automobila

Kako možete pretpostaviti i iz samog naslova , danas ćete čitati o urbanim legendama , koje nam govore o krađama automobila , a i svemu u vezi s tim . Tek da vidite da postoje i "blistavi" umovi među kradljivcima , ali i da vidite da postoje i oni koji se nisu baš najbolje snašli u svom zanatu .

Prva priča nam "stiže" s interneta , gdje je se širili putem e-mail-a tokom 1998. godine , mada nije bilo njeno pojavljivanje rijetko ni nakon toga .
Međutim , sami počeci legende sežu i u rane i srednje pedesete godine protekloga vijeka . Naime , jednom mladom bračnom paru , automobil biva ukraden . Da to nije , za njih bilo najveće zlo , pokazaće već idući dan , kada im se njihov automobil ponovo nađe ispred kuće . Izenenađenjima nije bilo kraja , kada su u automobilu pronašli pismo , na kojem je bila lijepo napisana zahvalnica na posudbi auta , jer je život bio u pitanju , a "pošteni" pozajmljivači su se odlučili odužiti i kartama za večerašnju predstavu , koncert ili tome sličan događaj , kojem bi malo ko odolio .
Naravno , mladi par to prihvata sasvim naivno , te se to veče odluči uveličati taj događaj svojom posjetom .
Da želje "poštenih pozajmljivača" nisu bile onako srčane , dokazaće se kada se par vrati kući i zatekne je opljačkanu (što je , zapravo i bio cilj onih kradljivaca automobila , koji su taj način upotrijebili ne bi li sa sigurnošću znali da mladi bračni drugovi neće biti kući , te da će imati odriješene ruke da ukradu sve ono što im je potrebno bilo) .
Ova legenda biće vam poznata i ako ste pogledali film "Shooting fish" iz 1997. godine , ali i ukoliko ste svojevremeno pratili sitkom "Nanny" (iliti "Dadilja") u kojem glavna zvijezda ove serije , koja se zove Fran biva opljačkana na sličan način .


Sada ćemo otputovati u 1987. godinu i priču o nevjerovatno dobro zaštićenom automobilu , čiji je vlasnik bio sasvim siguran da njegov automobil ne može biti ukraden , jer je koristio veliki broj sigurnosnih "sredstava" . Međutim , jednog dana je primjetio da mu je automobil okrenut u suprotnom smjeru od onoga u kojem ga je on , veče prije toga ostavio . Što je umnogome poljuljalo njegovo samopouzdanje po pitanju sigurnosti sopstvenog automobila i zaštite od krađe . Međutim , to nije bilo sve , kada je prišao automobilu , uvidio je da su (i ne tako pametni) lopovi odlučili mu ostaviti poruku upozorenja . Poruka je bila kratka i jasna : "Kada budemo željeli , doći ćemo i uzeti ga!" .






Sada slijedi jedna priča , koja nije direktno "okrenuta" krađi automobila , ali je blisko povezana . Naime , lopov je odlučio da (noću , naravno) izvuče gorivo iz rezervoara jednog kombija , koji je bio postavljen na parkingu . Međutim , nije ni slutio da će sve krenuti po zlu , kada je pokušavao da podstakne gorivo ustima da što brže počne da izlazi . Upravo tada , usta mu se napuniše kanalizacionom tečnošću . Kako je to moguće (?!) , pitaće se mnogi . Međutim, moguće je kada se ispostavi da je on , umjesto u rezervoar s gorivom , svoje crijevo ubacio u odvodnu cijev kible koja se nalazila na kombiju sa kojeg je pokušavao ukrasti gorivo .
Ova legenda je u mnogo navrata bila aktuelna , mada nikada nije potrvđena kao tačna .


Evo priče koja bi vam mogla biti poznata i po svom sadržaju ili po svojoj sličnosti sa pričom iz domaćeg filma "Mrtav 'ladan" . Ova priča govori o porodici , koja odlazi na proputovanje Sjedinjenim Američkim Državama , sa sve babom . Međutim , na pola puta , baba umire , a porodica nije bila u mogućnosti da u tom trenutku plaća prevoz mrtvaca , odlučuje mrtvu babu privezati za krov , potom je pokriti stvarima te je na taj način "prošvercovati" do groblja na kojem će biti sahranjena . Usput , gladni i žedni odlučuju se za predah u jendom restoranu , ali vrativši se s doručka i kafe , ne zatiču svoj automobil na parkingu . Njihovom žalu bi možda i bilo kraja , da lopovi s automobilom i svim stvarima nisu ukrali i preminulu staricu .

Današnja posljednja priča je dokazana kao neistinita , u potpunosti , ali to nas ne sprečava da je istaknemo kao urbanu legendu , a možda se zapravo i jeste dogodila , samo što su skeptici koji ne vjeruju u legende odlučili proglasiti kao laž - ko da zna !?
Godina dešavanja ove legende je 1989. a mjesto na kojem se dogodila je Loma Prieta . Loma Prieta , kao dio obale San Franciska u Kaliforniji , ali i kao epicentar zemljotresa , upravo te 1989. godine .
Priča se počela širiti putem interneta godinu dana kasnije , a govori o tome kako je kradljivac automobila ukrao (uglavnom jako luksuzan i skup) automobil iz dvorišta jedne porodice .
Vlasnik ga je odmah prijavio , ali nekoliko dana nije bilo nikakvih informacija o njemu . Da  bi se , napokon policija javila vlasniku , ističući da je automobil pronađen , ali i da je lopov i dalje u njemu . Vlasnik je bio sretan što se slučaj okončao u tom pravcu , međutim , nije ni slutio da je zapravo lopov u njegovom automobilu poginuo za vrijeme zemljotresa , kada se most srušio na njega .

Ništa ni od pravde , a što je još gore , ni od luksuzne limuzine koja je bila havarisana .

Opsjednuti automobili

Danas ćemo pisati o opsjednutim automobilima , kako i sam naslov govori .
Vjerovatno jedna od najpoznatijih priča o opsjednutim automobilima jeste priča o Spyder Porsche-u James Deana .
On je stradao u automobilskoj nesreći pred zoru 30.9.1955. godine . Da zlo bude veće on je , ne mnogo prije tog nemilog događaja snimio tv spot u kojem poziva na opreznost u vožnji , jer "Život koji spašavate (siugrnom vožnjom) , možda je baš moj !" .
To očigledno nije poslušao Donald Turnupseed , koji je učestvovao u sudaru , sa druge strane . On i nije prošao toliko loše , imao je tek pokoju ogrebotinu . Rolf Wuterich koji je bio u automobilu sa Deanom je takođe prošao bez ozbiljnijih ozlijeda , ali se to nije moglo reći i za Jamesa .
Mnogo je vremena trebalo da obožavaoci lika i djela Jamesa Deana počnu vjerovati u njegovu smrt (dva puta su mu čak krali i spomenik) , ali je sigurna stvar da je bio mrtav .
Da li je njegovo auto bilo prokleto ?! Upitaće se svako , ako povjeruje u činjenicu da su još dva čovjeka poginula vozeći (djelove njegovog automobila , u svojim ličnim) . To jest , nakon nesreće se njegov automobil je svoju primjenu našao na "auto otpadu" , odakle su još dva čovjeka kupili djelove . Jedan je zamjenio svoj motor Deanovim , a drugi gume . Obojica ginu , pri prvoj vožnji automobilom koji je sadržavao djelove Deanovog !
Još uvijek nije dokazana istinitost ove legende, ali nikad ne treba reći da nije moguće da je priča sasvim istinita .

Nakon Deana su poginula još dvojica , ali šta onda reći za automobil u kojem je preminuo Franc Ferdinand ,  kada je na njega izvršen atentat u Sarajevu . Naime , taj automobil je , redovno donosio nesreću svakome ko ga je posjedovao , na bilo koji način - direktan ili indirektan .
Nakon atentata , automobil je kratko vozio i Poćorek . Život mu se , nakon poraza od Srbije okrenuo naglavačke . Njegova karijera je bila uništena , život ruiniran , nedugo nakon toga je i preminuo . Nakon Poćoreka , automobil pada u ruke kapetanu njegove jedinice . Automobil ga je dobro služio , dok se njim nije zapucao u dva pješaka , a potom udarivši u drvo i sam završio svoje ovozemaljsko putešestvije .
Nemili događaji se nastavljaju i kada automobil stiže u vlasništvo (novo-formirane) Jugoslavije . Tačnije , jednog vojvode , kojega je automobil koštao , pored svog novca koji je uložio u njega i njegove ruke . Koja mu je bila amputirana nakon jedne nesreće .
Naš vojvoda je još dobro i prošao , te vidjevši da je to auto opsjednuto , odluči da ga proda . Sledeći vlasnik je bio jedan ljekar , koji je nedugo nakon kupovine tog automobila poginuo kada je sletivši s ceste autom upao u kanal i na mjestu ostao mrtav .
Kolaju priče i da je nakon doktora automobil došao do jednog zlatara . Koji ga je vozio čitavu godinu dana , a potom izvršio samoubistvo .
Automobil se konačno sklanja s Balkana , kada stiže do Švajcarca , koji je inače bio redovni učesnik auto trka . Na jednoj od njih je i poginuo .
Limuzina se ponovo vraća u naše krajeve , kada je kupuje jedan farmer iz Srbije - pogađate li da je i on poginuo !?
Međutim , ni tu nije stalo stradanje vlasnika ovog luksuznog , ali i baksuznog automobila , gdje je sledeći vlasnik stradao pretičući dužu kolonu automobila , a pritom izgubivši kontrolu nad vozilom .
On je bio poslednja žrtva , jer je nakon toga , sve do današnjih dana ovaj automobil smješten u bečkom muzeju .

Takođe je poznata priča i o automobilu koji je opsjednut nesnosnim smradom , navjerovatnije ustajalog leša . Pretpostavlja se da je neko stradao u tom automobilu , a nakon toga određeni auto-salon ga je otkupio i restaurirao . Sve je bilo sasvim uredno , osim tog nesnosnog smrada koji je sve kupce naprosto tjerao od auta . Nije pomoglo ni to što su smanjili cijenu . Čak ni oni najuporniji nisu izdržali , pa su kratko nakon kupovine ponovo vraćali auto u salon , tvrdeći da ničim ne mogu "istjerati" taj smrad napolje .

"Crveno je boja ljubavi" , ako je vjerovati Branku Đuriću - Đuri i "Skalpelima" iz filma "Kako je propao Rock'n'Roll" , ali nasuprot tome , zelena je boja malera , bar kada su automobili u pitanju . Tako barem tvrdi onaj koji je napisao e-mail , koji je kasnije , u maniru najboljih urbanih legendi proširio poput zaraze sandučićima mnogih internet korisnika . Priča datira iz 2007. godine - iz mjeseca januara .
Tu stoji , kako je otac tog pošiljaoca instruktor vožnje u auto školi , te da je prilikom telefonskog ugovaranja posla , ogroman broj ljudi ispitivao u kojoj je boji automobil . Smatrali su da je zelena malerozna boja , tako da su masovno odbijali ulaziti u posao s takvim instruktorima .
Ova priča nije bez pokrića , znajući da se rijetko , odnosno gotovo nikad na američkim auto-trkama ne koriste automobili zelene boje , upravo iz gore navedenog razloga . Ni to nije bez pokrića , jer je Amerikancima poznat događaj iz 1911. godine , 17. septembra, kada je upravo zeleni automobil na auto-trkama usmrtio jedanaest ljudi , dok je drugih deset bilo povrijeđeno .

Zahvalnica za Forda i španske jezičke zavrzlame

Svi vi , vjerovatno znate ko je (bio) Henri Ford i za šta je sve on zaslužan . Kompanija "Ford" je stekla svjetsku slavu , a "njegove proizvode" često možemo vidjeti i na našim ulicama . Možda ste i vi ponekad poželjeli zahvaliti nekom od poznatih proizvođača (ne samo automobila , nego uopšte) , jer su vam u presudnim trenucima njihovi proizvodi neizmjerno potpomogli u ostvarivanju vaših ciljeva . Ako je odgovor -da , onda ćete vrlo lako moći i razumjeti i junaka sledeće priče .

Naime , Klajd Barou , poznat kao vrhunski kradljivac , odlučio je jednog dana poslati pismo kao znak zahvalnosti , nikom drugom do Henriju Fordu . Priča seže u 1932. godinu , kada kompanija "Ford" predstavlja svoj novi model automobila - V8 . Automobila koji je u to vrijeme nesumnjivo bio jedan od vrhunskih i koji je napravio pravu revoluciju , ako ne u svjetskoj proizvodnji automobila , onda bar u američkoj . Dvije godine nakon toga , dakle 1934. godine , Klajd se (kako priča kaže) odlučuje napisati i poslati tu zahvalnicu čelniku kompanije , koja mu je uveliko pomogla sa svojim novim proizvodom . 

Sadržaj pisma je bio sledeći : 

"Poštovani , 

sve dok budem imao zraka u plućima , pričaću o tome kakav ste kicoški automobil napravili . Vozio sam Ford-ove , isključivo kada bih morao bježati s njima . Zbog održavajuće brzine i spasa od nevolje , Vaš Ford svaki drugi automobil ostavlja iza sebe . Čak i ako moj posao i nije najlegalniji , ne mari da vam se prizna kako ste dobar automobil napravili , kada ste proizveli V8 . 

Vaš 

Klajd Šempion Barou "

Priča dalje govori i kako je Henri Ford , lično naredio svojoj sekretarici da pošalje pozitivan odgovor i (kontra)zahvalnicu za Baroua .

Druga današnja priča , kako i sam naslov kaže , za temu ima špansko jezičko područje , koje nije nimalo zanemarljivo . Pogotovo , ako ste vlasnik Ševrolea .
Počeci šezdesetih godina , donijeli su Ševroleu jedan novi model . Model je nazvan "Nova" . Nama to i ne zvuči suviše značajno , ali priča kaže da je prodaja Ševija u zemljama u kojima je osnovni jezik španski , itekako opala , zahvaljujući upravo tom , najnovijem modelu .
Naime , "no va" - na španskom će značiti - "ne ide" .



Međutim , u ovoj priči nema ni trunke istine , jasno da su se "Španci" samo uspjeli dobro našaliti sa novim nazivom ševijevog automobila .
Kada smo već kod jezičkih zavrzlama , sjetimo se kako su neki objašnjavali akronim "Ford" - ("Fix or repair it , daily" , a postoji i još jedna "Found on road dead") , ali i Fiat ("Fix it again , Tony") . 

Leteći tanjiri

Pet letećih tanjira nadletelo je Šefild, video sam ih kako u brišućem letu prolaze iznad moje kuće… Čini se da istražuju mesto za sletanje… Gađali su delove zemljišta nekim čudnim zracima… Počela je invazija… 

Nisu to vanzemaljci, već su to ruske letilice koje žele da isprobaju našu protivvazdušnu odbranu… Ovo je kraj sveta… Sve su ovo reči koje su mogle da se čuju u Šefildu (Velika Britanija) i okolini davne 1962. godine. Tada su dva dečaka napravila do tada najbolji snimak neidentifikovanih letećih objekata iznad Mosboroua (predgrađe Šefilda). 

Deset godina je ovaj snimak bio najubedljiviji dokaz pristalica postojanja vanzemaljskih letelica koje vršljaju po nebu iznad planete. A onda je, 1972, jedan od dečaka, sada već ne tako mlad Dejvid Braunlou, priznao da je reč o prevari: on i njegov drugar su prosto snimili staklo na kojem su prethodno nacrtali obrise pet letećih tanjira! Osim što je njihova šala izazvala pravu poplavu “viđanja” NLO-a u tom kraju Engleske, nakon ovog odloženog priznanja prevare ljude je bilo teško ubediti da su se njih dvojica samo našalila. 

Priče o viđenim vozilima sa dalekih zvezda uopšte nisu prekinute. Naprotiv, nove glasine počele su da kruže: “Kad je i Vlada primetila veliki broj NLO-a, platili su momcima da kažu kako su se šalili da bi sprečili paniku”; “naravno da se nisu šalili, pa što bi to krili deset godina, priznali bi posle deset dana, uostalom, i ja sam videla dva leteća tanjira…”; “pripretili su im vanzemaljci, pa su sami izmislili da su se šalili”… Urbana legenda postala je mnogo jača od istine, baš zato što su svi želeli da poveruju u nju.

Jedan čovek iz Atlante je 1973. godine popunio upitnik o viđenju NLO, tvrdeći da je pre četiri godine video NLO sjajniji od Meseca kako iskrsava na nebu. Približavao se i udaljavao, kružio nebom… Robert Šefer, jedan od najvećih sumnjivaca u “NLO priče”, odmah je brižljivo analizirao ovaj iskaz i, shodno datumu kada je ugledan NLO, zaključio da je svedok video neobično sjajnu Veneru i pobrkao je s letećim objektom. Zašto je Šefer ovako pažljivo analizirao ovu izjavu? Zato što je upitnik popunio niko drugi do Džimi Karter, budući predsednik SAD. Inače, Venera je proglašena za kraljicu NLO, jer je, u doba kada je najsjajnija na nebu, najviše svedoka koji ugledaju nepoznati leteći objekat.

- Leteći objekti su propadali i na neki način posrtali i klizali. Leteli su kao tanjir kada ga uzmete i bacite tako da klizne po površini vode, a on pritom neujednačeno poskakuje - izjavio je Kenet Arnold na konferenciji za novinare o onome što je video dan ranije (24. jul 1957) iz svog malog aviona, nadlećući područje planine Maunt Renijer (država Vašington). Kada su čuli ovaj opis, dopisnici agencije UPI odmah su se vezali za njega i sutra su mnoge novine objavile agencijske naslove “Leteći tanjiri na nebu”. Tako je nastao ovaj legendarni izraz za NLO, koji se koristi i danas, pola veka kasnije. (vidi knjigu “Misterije sveta” Artura Klarka). Bez obzira na to što su u međuvremenu mnogi svedoci na nebu videli objekte u obliku cigara, kade, piramide, kvadra… leteći tanjir je i dalje najubedljivija identifikacija s posetiocima iz svemira. 

Helijumski let

Izvesni Lari iz Kalifornije je oduvek želeo da bude pilot. U vojsku ga, međutim, nisu primili zbog slabog vida. Sedeći u svojoj bašti jednoga dana on dođe na ideju da u prodavnici vojne opreme kupi nekoliko meteoroloških balona i da ih veže za svoju baštensku stolicu. Po njegovoj zamisli, trebalo je da ga ti baloni podignu na određenu visinu od 100-ak metara. Što je namerio, to je i učinio, prethodno vezujući stolicu kanapom za kamiončić u dvorištu. I zaista, baloni ga podignu sa zemlje na visinu koja je bila određena dužinom konopca. 

Potpuno okuražen, Lari napumpa helijumom još nekoliko balona, zatim dva-tri napuni vodom (zbog težine), uzme revolver, odveže kanap od kamiona i prepusti se letu. Namera mu je bila da pištoljem na određenoj visini „upuca“ nekoliko balona i tako aterira. Zahvaljujući povetarcu Lari se ubrzo našao na zavidnoj visini od nekoliko stotina metara, a nedugo potom i na 4000 metara! Naš junak se nije usuđivao da na ovoj visini „upuca“ balone jer bi posledice mogle da budu katastrofalne. Jednostavno – prepustio se sudbini dok je mrak počeo da pada, a njegova letelica se već našla nad obližnjim okeanom. 

Sudbina je na njega namerila jedan avion koji je dolazio u Los Anđeles iz Tokija. Pilot putničkog aviona je odmah javio kontrolnom tornju „uobičajenu vest“: Primetio sam čoveka koji leti u stolici za koju su vezani baloni, naoružan je i možda pijan! Kontrolori leta su, naravno, prvo pomislili da je sam pilot poludeo, a nakon toga su angažovali helikoptere da izvide stvar i spasu „pilota leteće stolice“. Ali, ni letelice nisu bile u mogućnosti da spasu Larija jer su vazdušne struje „letećih miksera“ stalno odguravale balone. Onda Lari skupi hrabrost i počne da puca u balone. Uskoro je pao u more odakle su ga spasili uz pomoć helikoptera. 

Postoji više verzija ove priče, u zavisnosti da li je čitate na originalnom sajtu sa Darvinovim nagradama ili na nekom koji ovu storiju prepričava. Po drugoj verziji Lari je poginuo pri padu jer je prebrzo „ubijao“ balone. Po trećoj je bio kažnjen jer je nezakonito koristio međunarodni vazdušni prostor bez pilotske dozvole i dozvole za let. Po četvrtoj je ponovio ovaj svoj poduhvat, ali sa veoma dugim kanapom koji je bio pričvršćen za kamion... 

Zabravljen ambar

Njujorčanin odlazi u penziju i želja mu je da investira novac pametno, pa se odlučuje da kupi kuće i nekoliko hektara placa u Portugalu. Skromna seoska kuća bila je prazna 15 godina od smrti vlasnika i njegove žene. Pošto nije bilo naslednika kuća je prodata za plaćanje poreza. U sklopu imanja je nekoliko objekata i štala na kojoj su velika čelična vrata zatvorena i zavarena. Niko nije želeo da ide u dodatne troškove i da vidi šta je u štali, pa je ponuda napravljena a da niko nije pogledao šta krije ambar. Pošto je obavio kupovinu, penzioner je rešio da se preseli na novo imanje kako bi sa svojom ženom pronašao mir. Međutim, njih dvoje su bili jako radoznali da vide šta je u štali i zbog toga kupuju generator i brusilice da bi otvorili teška zavarena vrata. Naišli su na iznenađenje o kom nisu mogli da sanjaju! Vrata su bila jako zavarena ali prodorni alat se pobrinuo za njih...A u štali - IZNENAĐENJE! Tu su: Fiat Cabriolet (1200 ili 1500), Ford Cortina MKII, Mercedes Benz 180/190… U štali je prava riznica raritetnih modela: Opel GT, Lotus Elan FHC, Lotus Super Seven Series IV, Lotus Elan DHC. Među prašnjavim automobilima našli su se modeli Porsche 356, Austin Healey Sprite MkII, Volvo PV 544, Ford Y. Tu su još i Giulietta Sprint, Giulia Sprint Speciale (SS), Nash Metropolitan. Alfa Giulietta, Lotus Europa, još jedan Lotus Elan FHC, Matra Djet... Neverovatno! Na kraju se ispostavilo da je vrednost svih automobila u napuštenoj štali čak 35 miliona dolara!

Masturbiranje u hranu

Nezadovoljni zaposlenik restorana ili kafića - obično ogranka restorana brze hrane - masturbira u hranu prije nego je servira ili pošalje na dostavu. često se počinitelj opisuje kao žrtva AIDS-a koji se želi osvetiti društvu jer zanemaruje njegove molbe ili se želi osvetiti svojim poslodavcima zbog lošeg odnosa ili otkaza. Ta je priča harala tvrtkama koje su prodavale sve, od krafni do salata, od ranih '80-tih, ali posljednjih godina posebno se povezuje uz Burger King.

Krokodili u kanalizaciji

Bebe krokodile kao kućni ljubimci donose s Floride (ili se ponekad mogu kupiti na Coney Islandu ili na karnevalima) njujorška djeca. Kada krokodili narastu i budu preveliki za igranje, mnogi ih roditelji bace u zahodsku školjku. Stotine malih, odbačenih vodozemaca je raslo, parilo se i razmnožavalo u kanalizacijskom sustavu, i s vremenom ih je puno postalo bijelo zbog nedostatka sunca. Postojanje kanalizacijskih krokodila službeno poriču njujorške vlasti, ali informacije o njima povremeno iziđu u javnost. Ocijenjena “kao jedna od luckastijih narodnih priča kasnih 1960-tih” u knjigama herpetologa, ta legenda o kanalizaciji i dalje se spominje na mnogim mjestima, pa tako i u ozbiljnom romanu iz 1963. (V Thomasa Pynchona), u dječjoj knjizi iz 1974. (Veliki bijeg Petera Lippmana), u horor filmu iz 1980. (Krokodil), i instalaciji moderne umjetnosti iz 1993. (napravila ju je Anne Veraldi na postaji podzemne željeznice u New Yorku u sklopu gradskog programa Kreativnih postaja). Pitanja o krokodilima u kanalizaciji redovito stižu u komunalne urede grada New Yorka i redovito se opovrgavaju. Ipak, gradski komunalni ured prodaje majice koje aludiraju na legendu. Brojni crtići, kolumne i drugi izvori popularne kulture spominjali su “Krokodile u kanalizaciji” kao jednu od najpoznatijih urbanih legendi, iako, začudo, općenito se vežu za samo jedan grad. Knjiga Roberta Daleyja iz 1959. Svijet ispod grada uključuje intervju s čovjekom koji tvrdi da je radio za gradsku kanalizaciju 1930-tih, kada je organizirana akcija da se iskorijene svi krokodili iz kanalizacijskih sustava, ali osoba zadužena za odnose s javnošću nakon smrti tog doušnika otkrila je da on nikada nije radio za gradsku kanalizaciju i da je zapravo uživao pričajući nevjerojatne priče. članak u New York Timesu iz 1935. pisao je o odraslom krokodilu kojeg su izvukli iz gradske kanalizacije. Imena i mjesto bili su navedeni, ali nije bilo spomena o malim krokodilima bačenim u zahodsku školjku kao mogućem izvoru. Iako je podrijetlo američke legende još nepouzdano, čini se vjerojatno da je na nju utjecala slična engleska legenda iz devetnaestog stoljeća o kojoj se govori u knjizi Thomasa Boyla iz 1889. Crna svinja u hempstedskoj kanalizaciji.

Beba iz metka

1982. pismo objavljeno u kolumni za savjete "Draga Abby" glasilo je: "čini se da je za vrijeme Građanskog rata (12. svibnja 1863., da budemo precizniji), mlada djevojka s farme u Virginiji stajala na trijemu dok su se u blizini vodile bitke. Zalutali metak prvo je prošao kroz mošnje mladog pripadnike konjice Unije, a tada se zabio u reproduktivni trakt mlade žene, koja je tako zatrudnjela s muškarcem kojem nije bila ni blizu! Devet mjeseci poslije rodila je zdravu bebu! Osoba koja je poslala priču o porođaju djevice ²Dragoj Abby² citirala je članak iz 1971. iz ²vrlo čitanog² časopisa American Heritage. Zaista ²Beba iz metka² pojavila se tamo, ali bila je to samo posljednja verzija iz duge serije prepričavanja i varijacija neistine koja je prvi puta bila objavljena u medicinskom časopisu iz 1874. Originalni izvor – navodno priča iz prve ruke – bio je kirurg s terena koji je smjestio događaj u Mississippi (ne u Virginiju) i rekao da se to dogodilo pobunjeničkom vojniku (a ne vojniku Unije). Takođe je tvrdio da je zrno metka koje je prenijelo muškarčevu spermu i uzrokovalo trudnoću poslije pronađeno u mošnji bebe dječaka, te da se, nakon što se tako otkrila istina o trudnoći, mlada žena udala za vojnika koji je nehotice bio otac njezina prvog djeteta. Ta je priča puno kružila nakon što se pojavila u knjizi 1896., Anomalies and Curiosities of Medicine, iako su sastavljači te čudne knjige naveli priču ²Beba iz metka² kao ²čudan primjer iz područja mašte u medicini.² Pisci su nastavili vjerovati priči, i prepričavali su je čitatelji knjige dok napokon nije znanstveno raskrinkana 1981. Zapravo, bilo je jasno gotovo od početka da je priča o ²Bebi iz metka² bila prevara. Dva tjedna nakon njezina prvog objavljivanja 1874., urednik medicinskog časopisa priznao je u kratkom objavljenom pismu da mu je priča bila poslana anonimno kao šala. Ali prepoznajući rukopis šaljivdžije, uzvratio je šalu doktoru koji je poslao priču objavljujući je onako kako ju je primio.

Beba đavola

1889.godine u Cikagu Dzejn Adams i Elen Gejts Star su osnovale kucu Hull (Hull-House) koja je postala poznata po tome sto je postala prihvatiliste za siromasne imigrante: Italijane, Irce, Ruse, Grke, Poljske Jevreje, Nemce...

U prihvatilistu su postojali vrtic, umetnicka galerija, biblioteka, skola, pozoriste...

Hull je imao oko 13 zgrada.

Na pocetku 20.veka (neki izvestaji navode 1913.godinu) pronela se glasina da je deformisana beba ostavljena na pragu Hull-a. Za nesrecno dete su cak govorili da je sin Djavola. Imao je rogove, zasiljene usi, rep, krljust po kozi, mogao je da hoda, govori i leti jos od samog rodjenja.

Ljudi su sa svih strana navirali u Hull kako bi videli dete.

Postoji nekoliko legendi o rodjenju djavolske bebe i sve se razlikuju jer su ih govorile razlicite etnicke grupe.

Po legedni koju su prepricavali Irci i Italijani katolici, bebu je rodila devojka koja se udala za ateistu. U toku trudnoce, buduca majka je u kuci okacila sliku Device Marije. Muz je pocepao sliku kada ju je video i zakleo se da ce pre prihvatiti djavola za dete nego ikonu u kuci.

Po legendi koju su pricali Jevreji, beu je rodila zena koja je lagala rabina i predstavila svoje drugo dete kao prvorodjeno, ne spominjuci prvo dete koje je rodjeno u vanbracnoj zajednici. Njeno trece dete je bila beba djavola.

Dzejn Adams je bezuspesno pokusavala da ubedi ljude da nikada nije ni postojala ta beba.

Ipak, legenda i dalje zivi...