Munje i gromovi

Loš, vrlo loš znak je kad zagrmi kad mu vreme nije. Tada ti niko ne može savetovati šta valja činiti. Ali, kad posle zime, prvi put zagrmi, treba činiti sve po običaju narodnom, jer narod sve zna. I tako se mogu izbeći mnoge boljke.
U đevđelijskom kraju, na primer, namah se ljudi late jednog kamička i malo zelene trave te to stave na glavu. Pa reknu, i to tri puta: "Tebe glava boli, mene ne boli". I glava će mu cele godine biti čvrsta ko sam kamen. Svake godine na prvu grmljavinu isto treba činiti.
Širom zemlje narod zna da kad zagrmi prvi put odmah treba leći na tle i valjati se. "Da ne bi bolela leđa kad se žnje", a i drugi poslovi kad se rade.
 A u pirotskom kraju svet još na prvu grmljavinu luta po ambarima da budu puni, zbog toga silaze i u bačve i u druge sudove. Neki se opet i "kite koprivom da bi cele godine bili zdravi". Grom neće u koprive, a ni boleština na čoveka koji sve tačno kako je gore rečeno uradi.
Neki opet znaju da grmljavina može štošta i da predskaže. "Kadzagrmi pre Đurđeva dne, veruje se koliko nedelja treba do Đurđeva dne, toliko će dinara biti skuplji kukuruz te godine. Ovo, naravno, ne treba uzeti zdravo za gotovo pri našoj inflaciji.
Kad zagrmi na sv. Iliju, kažu u Šumadiji, "crvljaće se orasi i lešnici te godine". A u Homolju znaju i ovo: ako je oblačno na taj dan, biće dosta žira i oraha. Ako bude vedro – svi će da opadnu.

A kako nastaje grmljavina?
Izgleda vrlo složeno, a u stvari je sasvim jasno. To sveti Ilija natera svoje ognjene konje sve u trk, a zlatna blistava kočija silno lupa i trese se. A kad munja sevne to on bičem svojim čudesnim raspali.
Oko Boljevca narod pripoveda dase to sveti Ilija toliko rastrči jer goni đavole. A "bio ih je sve pobdio, samo mu je pobegao Hromi Daba koji se bio sakrio u cigansko ćemanetu. Od Hromog Dabe napatili su se drugi đavoli, pa ih zato sveti Ilija goni". Opet, kad grom udari jedan đavo pogine. Ali koliko se đavola u ovom grešnom svetu izrodilo – ni sâm gromovnik Ilija nema dovoljno municije.
No, to i nije tvoja briga toliko. Nepozante su smrtniku staze nebeske... Već zapamtiti treba obavezno: "ne valja držati otvorena usta kad grmi". Đavo u silnom strahu i bežaniji glavom bez obzira "može da uleti u usta". Na kad grmi ne valja ni trčati, niti stajati na pragu i otvarati vrata".
Znate, sveti Ilija neće na čoveka, ali ta jurnjava je beskrajna pa se i njemu desi da promaši.

Zato treba znati kako se tada štiti. U Banjaluci "kad grmi i čovjek pobjegne pod kakvo drvo, vele neka odmah na tom drvetu napravi krst, pa u to drvo neće grom udariti". Ali ni to nije najsigurnije, jer Đavo svašta zna i ne preza da se na sve načine snađe. Tako će on, pošto zna da grom u krst neće i sam pod krst pobeći. Beži đavo od krsta, ali ga još veći strah od groma hvata.
Zato se valja na druge načine zaštititi. U Azbukovici se čobani zakite leskovim grančicama. Vele da "leskovinom zakićenog čobanina nikako neće sveti Ilija da gađa".
U Homojlu kad zagrmi "ne treba stajati pod visokim drvetom ni pevati, ni zviždati, niti nositi kosu, srp ili drugi gvozdeni predmet". U Skopskoj kotlini, kad grmi ne sme se jesti. U istočnoj Srbiji na svetog Marka niko ne sme da preže volove zbog grmljavine. A na Ilidži raja dobro zna da "za grmljavine ne valja ići pod hrastovo ili trešnjevo drvo, ni među koze". Opet u Vasojevićima kad grmi ne valja da gori vatra, pa se sav živi ugalj pokriva pepelom tako da se plamen ne vidi.

[iz "Politikinog zabavnika" #1819/1986]

Pšenica

Početak setve oduvek je bio praznik u našem narodu. Jedan od najvažnijih događaja. Običaj je, recimo, u Bosni da "težak-baša" zakazuje početak setve. Tu čast ima najbolji domaćin u selu. Sve vere biraju jednog "težak-bašu". I – setva može da počne.
Prvo se okadi seme. Onda se stavi u neku lepu torbu, a za nju zaveže komad olova - "da pšenica bude ko olovo teška". Stavi se i pokoji novčić – "da pšenica dobru cenu ima". Onda si zasednu za ručak. Greota je gladan raditi oko hrane. A kad pšenica počne da se seje, ne sme se toga dana ništa iz kuće ni davati ni prodavati "jer neće biti berićeta". A teško onom ko gazi po mrvama koje padnu sa sofre. Jer onda pšenica neće da rodi. Žetva je važna koliko i setva. Kad se pšenica vrši, ne sme se hleb pržiti kraj vatre "jer će biti gada u pšenici". Kad je vršidba gotova, običaj je u niškom kraju da se uz stožer zakolje dobar petao. Krv pevčeva pusti se na pšenicu. Petla poslenici u slast pojedu, a on okrvavljena pšenica ostavi za sledeću setvu.

Pšenica, jasno, ima neke čudotvorne moći. Tako će čovek koji kani da gradi kuću uraditi sve ovim redom. Odabere plac. E, sada svakog muči da li je to i srećno mesto kao što je lepo. A to može lako da se sazna. Uveče se uzme nekoliko zrna pšenice belice i čaša vina, pa na tom mestu sve ostavi. Čim zora zarudi, žuri domaćin tamo. "Pa ako se ujutro sve nađe netaknuto, mesto je srećno, može se zidati". I bolje siguracije nema.Devojka pita pšenicu kad će se udati. Ovako: na Ivanjdan uzme lonac zemlje i poseje nekoliko zrna. Baš na Petrovdan ode ona pogleda, pa ako se klice ukrug zavijaju sve je jasno. Dragi će je prstenovati. A ako ne... Onda valja gatati dalje.
Može ovako. O Đurđevdanu se uzme svilen konac i ode u polje. Jedan struk pšenice se za sreću nameni, a drugi za nesreću i onda se končićem zavežu. Sutradan, koji bude više izrastao... dalje znate i sami.
Ni tada nije kraj. Baš na sv. Andriju zaveže devojka u krpicu tri zrna pšenice i to stavi pod jastuk. Onda govori basmu sve dok ne zaspi, i – obično u snu vidi suđenika.
U Orebćima se pšenicom dočekuje mlada. Pšenicom i kukuruzom. Svi to bacaju na nju, pevaju i iz sveg glasa viču: "Evo nama neviste. Pospimo je 'šenicom, da nam bude plodna" i, da ne bude zabune, ako je pospu samo pšenicom, sve će ženskadiju da izrodi. Samo kukuruzom – sve muškarci. Zato se, lepo, oboje pomeša. I blago posle roditeljima.

Možda niste znali, ali ako se u puštu stave tri zrna pšenice i malo uskršnje sveće, onda se iz nje može i veštica ubiti. Ili kad kakav nečist demon noću navali na nekog čoveka, ako ovaj zna, lako se može spasiti. Samo u pšenicu da se skloni "i demon mu neće moći ni da priđe".
Kad nekog obrlati veliki kašalj, srdobolja ili male boginje, boljeg leka od "teja od pšenice" znajte, sigurno nema. Padavica je teško izlečiva, ali – pšenica samlevena u gluvo doba noći, zamešana sa vodom u kojoj su uhvaćeni sunce i mesec kada se jedu i ispečena na suncu" – lek je. I kad ujede besan pas pšenica spasava. Samo mora biti samlevena u vodenici koja melje nalevo. A ni jedna zaraza, ni čoveku ni detetu, ništa neće moći ako stalno nosi tri zrna pšenice, malo soli, "zmajotresinu" i zrno kukuruza. I kraste mogu lako da se spreče. Uzme se pšenica iz voljka crnog petla i crne kokoške "bez belege" pa se ušije u tkanicu.
A ako će neko u rat, mora za vreme liturgije ispod jevanđelja sakriti zrno, a da ga niko ne vidi. Onda ga ušije na sigurno mesto. I – džaba će mnoge puške opaliti. Ni nož na tog junaka jednostavno neće. Pa i veštice i vukodlaci zaobilaziće ga izdaleka.

"Pšenica je od svih semena za najveće poštovanje". To zna svaki razborit čovek.
Kad jednom nastupi smak sveta, svako će to nepogrešivo moći da zaključi jer – "ne zemlji će nestati pšenice". I tu nema nikakve sumnje.
Zato, kad kakav grad zapreti, stare žene u leskovačkom kraju počnu odmah basmarske pesme. I sve kažu o pšeničnim mukama. Teško joj je pod crnom zemljom. Posle joj crvi navale na korenje. Ptica na klasje. Srp je seče. Vodenica muči između dva teška kamena. U peći je peku, zubima žvaću. "I Bog kad čuje za pšenične muke sažali se i neće da pusti grad". Mladež možda ine veruje, ali stari znaju da je oduvek tako bilo.
Zato, kad kakav grad zapreti, stare žene u leskovačkom kraju počnu odmah basmarske pesme. I sve kažu o pšeničnim mukama. Teško joj je pod crnom zemljom. Posle joj crvi navale na korenje. Ptica na klasje. Srp je seče. Vodenica muči između dva teška kamena. U peći je peku, zubima žvaću. "I Bog kad čuje za pšenične muke sažali se i neće da pusti grad". Mladež možda ine veruje, ali stari znaju da je oduvek tako bilo.
Neki o pšenici znaju više, neki manje. Ali ništa ne znate ako ne ostavljate pri svršetku setve, od poslednjeg klasja – "Božju bradu". I sve se fino poveže crvenim koncem. Pa okiti najlepšim cvećem. Pa pod strehu ostavi. Iduće setve od nje se poseje nešto zrnevlja.
I odmah možete biti sigurni da smak sveta nije blizu.

[iz "Politikinog zabavnika" #1812/1986]

Kruška

Naš čovek obično "pada" s kruške. Mislite da se šalimo. Obratite pažnju na svakodnevne izreke: "Pade k'o s kruške", "Pade ko kruška", "Čovek padne s kruške pa sedne da se odmori", i tako dalje. Za razliku od jabuke, voćke najdraže našem narodu, kruška je "drvo svih demona". Pod kruškom se sakupljaju đavoli. Kad je u Poljicama jedan fratar isterivao đavola iz neke žene, molio ga je đavo da ga pusti na staru krušku u polju.
Jednom u Dalmaciji "jedan čoek" vide noću divlju krušku "svu okićenu vešticama, da se sva sjala". On se nađe u čudu. Šta da čini? Kad malo dođe sebi, prekrsti se pa opali iz puške. Veštice se od gromka pucnja razbežaše na sve strane. Ali, posle nekog vremena umre tom čoveku sin. Kad je ono baba nadmudrila smrt, ova od silnog jeda nije znala kuda će. I, kako priča narod, zalepi se za krušku. I ona proždrljiva ala što satire grožđe u vinogradu, kad se sasvim nasiti, na staru krušku će, naravno. Vele opet ljudi iz Slavonije da znaju šta govore veštice kad se mažu mašću pa potom polete: "Ni o kladu, ni o panj, ni o drvo, ni o kamen, ni o krušku Todorovu".
Čudna je ta kruška. Eto, znaju istoričari da je ona starim Slovenima u njihovoj postojbini bila vrlo drago i sasvim sveto drvo. Tako bi i na Balkanu sve do pokrštavanja. A onda popovi moraše silno udariti na sve što dotad narodu bi milo i drago. I kako to radiše? Prosto. Nešto, ne imajući kud, proglasiše svetim i dobrim da boljeg na svetu nema, a nešto opet zlim i đavoljim. Tako je, eto, bilo nekada davno. Malo je popuštala crkva, a malo opet sâm narod. Tako kruška i postade zla da gora ne može bit'.
Mada, narod ti je vazda čudan. Ponegde on i ne ocrnjuje baš tako tu dobru biljku.
U okolini Đevđelije na drugi dan Uskrsa ide procesija do kakve stare kruške. I zamislite, pop tu krušku pričešćuje: lepo joj stavi naforu ispod kore. Popovima u nekim drugim krajevima sigurno i nije milo kad ovu priču čuju.
Neki kralj, pripoveda mnogi svet odvajkada, ne htede da ide na molitvu u crkvu. Reče: "Kruščica je moja crkvica". I da vidiš, Bog ga ne pokara. Kad se pomoli, dobro mu to pomože. Posveti se.
Bio jednom jedan zaklet jelen. Tužno ga bilo gledati kako se pod kletvom mučio. Zato mlađana devojka htede da dobroj životinji pomogne. I, kako se pripoveda u narodnoj priči, dade joj majka (inače veštica) tri mladice od kruške i jabuke. Ona udari njima jelena. I vradžbina spade ko da je nikad nije ni bilo.
Govori narod kako se sveti Sava o svom danu penje na neku staru krušku oko koje se iskupe golemi čopori vukova. Onda im Sava odozgo jednom po jednom određuje nafaku za sledeću godinu. I ni jedan se ne buni. Vele, opet, da sveti Sava – kad je ono put putovao od Zete do Budimlja na vrh Konjuha zakopa silno srebro i to pod jednom kruškom. I otad se ono mesto prozva Srebrenica. Za vjeki vjekov.
Možda ne znate, ali boljeg leka za "žutu ranu" od kruške na svetu nema. Lepo se rana istrlja kruškom pa se ova baci nasred puta. Rekne bolesnik: "Ko me uzme, ko me zagrize, na njega rana, na mene zdravlje". Onda, ne osvrćući se, beži. Opet, zna se, čovek ti prljavu krušku sa tla uzeti neće, te ona tu čeka demona bolesti. I čim ovaj zagrize, bude kako je bolesnik poželeo.

Takva je, eto, kruška. I druge tu nema.

[iz "Politikinog zabavnika" #1802/1986]

Autostoperka

Mladi čovjek se vozio autocestom jedne noći, te je uz cestu ugledao mladu djevojku kako stoji usred kiše. Stao je i ponudio joj prijevoz, a vidjevši kako dršće od hladnoće i svoju jaketu. Nakon 20ak minuta dovezao ju je pred kuću. Bila je to velika stara kuća te ju je mladić upitao je li to zaista njena kuća. Potvrdno je odgovorila, zahvalila za vožnju, nasmiješila se i izašla. Dok se vraćao sjetio se kako mu je jaketa ostala kod te djevojke, te se sljedeće jutro vratio kako bi ju uzeo. Pokucao je na vrata očekujući da će mu ta ista mlada djevojka otvoriti, no umjesto nje vrata je otvorila starija žena začuđena strancem koji joj stoji na pragu. Kada ju je upitao za djevojku, žena se vidljivo rastužila te je pozvala mladića u kuću. Dok je žena tražila nešto da ponudi stranca, on je razgledao po kući. Na kaminu je ugledao uokvirenu sliku djevojke koju je prošle noći povezao, te je upitao ženu za nju. Rekla mu je kako je to njena kćer koja je na prethodni dan prije 10 godina poginula. Naposljetku ga je odvela do kćerina groba gdje se na nadgrobnom spomeniku nalazila njegova jaketa, još uvijek mokra.

Lutka

Djevojčica po imenu Kristina, jako je voljela lutke i imala je kolekciju lutaka. Jednoga dana u njezinom gradu se otvorila prodavaonica lutaka. Osobito joj se svidjela jedna lutka koja je dizala ruku i imala ispružena dva prsta. Roditelji su udovoljili njenoj želji, ali pri kupnji, prodavačica im je rekla da ne smiju Kristinu ostaviti samu s lutkom! Roditelji to nisu shvaćali ozbiljno. Nakon nekoliko dana, roditelji su morali na poslovnu večeru. Kada su se vratili, čekao ih je zapanjujući prizor - mrtva djevojčica, njihova Kristina. Pokraj nje je bila polegnuta krvava lutka, koja je sada pokazivala tri ispružena prsta - treća žrtva!!!

Mrtvac

U jednom stanu je živjela sama jedna starica. Jednoga dana njezini prijatelji su je pokušali nazvati ali je bilo zauzeto. Nakon što je nekoliko dana, kada je uvijek bilo zauzeto, prijatelji su se zabrinuli i nazvali policiju da odu kod nje u stan da provjere da li je sve u redu s njom.

Kada je policija ušla u stan, znali su da nešto nije u redu. Osjećao se snažan smrad. Odmah su pomislili da je starica umrla. Kada su ušli u njezinu sobu, našli su njezino beživotno tijelo s telefonom u ruci. Nije bilo nikakvih naznaka da je napadnuta, ali njezino lice je bilo ''smrznuto'' od straha.

Saznalo se da se njezin muž jako bojao da će biti sahranjen živ i žena mu je dala da instaliraju telefon u lijes. Policija je tražila od operatera da kažu odakle je došao zadnji poziv starici i oni su ustanovili da je došao iz lijesa njezina muža. Policija je odmah rekla grobaru da iskopa njegov lijes.
Kada je iskopao, grobar je glasno vrisnuo i istrčao iz groblja. Njegova kosa je potpuno pobijelila. Kada su policajci pogledali u grob vidjeli su mrtvaca s veoma bolnim izrazom lica i telefonom u ruci. Čovjek je pokušao nazvati ženu i prestrašio ju do smrti.

Prst u tegli krastavaca

Jednostavno, netko pronađe prst u tegli s kiselim krastavcima. Navodno je odrezan s ruke radnika tijekom procesa pakiranja. Nekako je staklenka promakla nadzoru tvorničkih inspektora a nekako je incident izbjegao i pozornost medija, jer je čini se priča sačuvana samo u usmenoj tradiciji. Od sve hrane za koju se može reći da je kontaminirana raznim sastojcima, prsti i staklenka kiselih krastavaca uistinu se često javljaju zajedno u urbanim glasinama i legendama. Možda zato što su neki krastavci – ili dijelovi krastavca – otprilike veličine prsta i prsti bi bili najočitiji dio tijela koji bi se mogao odrezati tijekom proizvodnje. Također, boja i miris tekućine za kiseljenje mogu sugerirati da bi prst mogao izgubiti svoju boju u staklenci te izbjeći pozornosti sve dok se staklenka ne otvori. Možda se neki takav incident zaista i dogodio, iako se rezanje prsta čini vjerojatnijim od kiseljenja, flaširanja i iznošenja iz tvornice. Za razliku od priča o miševima u bocama sa sodom ili pohanim štakorima, glasine o prstima u staklenci s krastavcima rijetko razviju narativni oblik ili sadržaj.

Propalo samoubistvo

Očajan čovjek pokušava izvesti samoubojstva primjenjujući nekoliko simultanih metoda, ali se one međusobno ponište. Na primjer, čovjek možda stoji na visokoj litici nad morem s omčom oko vrata zavezanom za drvo, s napunjenim pištoljem u jednoj ruci i bočicom otrova u drugoj. Popije otrov, opali iz pištolja prema glavi i skoči; ali metak prereže uže, on preživi pad a morska voda koju proguta natjera ga da povrati otrov. Potom otpliva na obalu. Manje zamršena verzija priče opisuje čovjeka koji je skočio s visokog prozora nakon svađe sa suprugom ili nakon što je dobio otkaz. Samoubojica padne na ženu (ili šefa, koji je izašao na ručak nakon neugodnog davanja otkaza). Žena (ili šef) umru, ali čovjek ostane živ.

Proktološki pregled

Općenita medicinska horror priča koju među sobom prepričavaju laici opisuje smrt pacijenta čije je crijevo eksplodiralo za vrijeme pregleda kada je iskra iz uređaja za pregled zapalila plinove u njegovim crijevima. Vjerojatno takve priče potječu od novinskih izvješća o pravim, iako rijetkim, slučajevima opisanim u medicinskim časopisima.

Profesor akrobat

Profesor obećava studentima da im neće dati nenajavljeni test sve dok “ga ne vide kako u učionicu ulazi kroz prozor”. Zatim jednoga dana, nakon što su studenti ušli, njihov profesor ulazi penjući se kroz prozor s veselim izrazom na licu i snopom testova ispod ruke. Pokazalo se da je on prije radio kao cirkuski akrobat. Varijacije priče opisuju testovima naoružanog profesora kako ulazi kroz prozor na drugom katu ili kako izlazi iz velikog klavira. Ta se priča prepričava vezana uz iznenađujuće velik broj američkih profesora, čija su imena često navedena uz njihove ispravne akademske titule, iako ni jedna od tih priča još nije bila potvrđena.

Postupak s cjedilom i kopir aparatom

Policajci u malom odjelu ispituju sumnjivca za kojeg su uvjereni da je kriv za zločin koji istražuju, ali čovjek odbija priznati. Policajci stave cjedilo na čovjekovu glavu i pričvrste ga žicama za stroj za kopiranje, govoreći mu da je to detektor laži. Stavili su list papira na kojem je napisano ²Laže!" pod poklopac kopirke i svaki puta kada osumnjičeni odgovori na pitanje oni pritisnu tipku za kopiranje i list se pojavi s natpisom ²Laže!² Osumnjičeni ubrzo prizna da je počinio zločin. ²Postupak s cjedilom i kopirkom² priča je dobro poznata i policajcima i odvjetnicima diljem Sjedinjenih Država, a mnogi su ju čuli od drugih kolega ali nitko nikada nije tvrdio da je bio prisutan kada je trik izveden. često su ga (u raznim verzijama) prikazivali kao istinit pisci koji su htjeli vjerovati da se, ako je neko ranije izdanje tvrdilo da je policija pribjegla takvom triku, to onda zaista dogodilo. Postupak je također bio odglumljen u barem dvije TV-serije o policajcima.

Poruka pod markom

Ova europska legenda o teškim uvjetima za vrijeme Prvog svjetskog rata prerasla je u internacionalniju priču o strahotama tijekom Drugoga svjetskog rata. U oba razdoblja tajna poruka napisana je ispod marke. U ranijim pričama pismo stiže u Sjedinjene Države od rođaka iz Njemačke koji piše da je tamo sve u redu i da bi američki rođaci možda željeli parom odlijepiti markicu s omotnice za “malog Alfa”. Ali u obitelji nema nikoga s tim imenom. Kada odluče pratiti trag i skinu marku, Amerikanci ispod nje pronalaze malim slovima napisano “Mi gladujemo”. U nekoliko verzija priče “Poruka pod markom” iz Prvoga svjetskog rata otkriveno je da je izvor skrivene poruke logor, a tijekom Drugoga svjetskog rata to je postala standardna verzija. Vojnik zatvoren u njemačkom ili japanskom koncentracijskom logoru šalje pismo kući sa sličnim zahtjevom “da se marka sačuva za malog Johnnyja”. Ispod marke je napisano, “Odrezali su mi ruke!” ili “Odrezali su mi jezik!”. činjenica je pak, da je zatvoreničku poštu tijekom ratova slao Međunarodni Crveni križ i da im nisu bile potrebne poštanske marke. Postoje dokazi da su se neke obitelji služile lukavstvom i slale skrivene poruke pod poštanskim markama tijekom rata. Na primjer, Corrie ten Boom, Nizozemka koja je radila za Pokret otpora, u knjizi The Hiding Place iz 1971., opisuje svoje iskustvo kad je u njemačkom zatvoru primila paket od kuće. Rukom napisana adresa stajala je ukoso prema gore i nadesno, te se činilo da pokazuje na poštansku marku, pa je ona namočila marku, skinula je i pronašla poruku, “Svi satovi u tvom ormaru su sigurni”, što je bila kodirana poruka da su Židovi skriveni u tajnoj sobi pobjegli na sigurno.

Pokušaj otmice

U ovoj legendi malo je dijete nestalo nakon što su njegovi roditelji na trenutak skrenuli pogled dok su bili u šoping centru ili robnoj kući ili u zabavnom parku. Nakon što su obaviješteni nadležni u trgovini ili parku, zatvoreni su svi izlazi osim jednog a roditeljima se savjetuje da promotre sve koji odlaze, te da posebno obrate pozornost na cipele male djece. Objašnjeno je da iako potencijalni otimači često promijene izgled djece ili njihovu odjeću, često zaborave promijeniti djeci cipele. Zasigurno, roditelji prepoznaju svoje dijete koje je pod sedativima i prerušeno a iznose ga nepoznati ljudi, nakon što uoče njihove omiljene tenisice s istaknutim logom. Ponekad je potencijalni silovatelj ulovljen dok šiša ili boji djetetovu kosu u WC-u. Zapravo se ista legenda s manjim varijacijama prepričava u vezi s određenim poduzećima od barem sredine '70-tih, a i dalje se priča u vezi s novootvorenim trgovačkim centrima, dućanima i parkovima. često se naglašava da otimači namjeravaju djecu prisiljavati na snimanje dječje pornografije a nekad se kaže da je otmica bila uspješna te da je dijete poslije prepoznao netko tko je gledao takav film. često legenda završava glasinom da je lokalna policija upoznata sa slučajem ali da je prikrila činjenice kako se ne bi naudilo poslovanju imenovane kompanije. To navodno objašnjava činjenicu zašto lokalni mediji nisu objavili vijesti o pokušanoj otmici. Zapravo, mnogi lokalni mediji izvještavali su o takvim događajima, ali stalno im je namjera bila suzbiti glasine i legende o pokušanim otmicama.

Plivačica oplođena jajima hobotnice

Tradicionalni motiv engleskih legendi čini se da nema nikakva smisla fiziološki gledano. Motiv je ovaj: Djevojka proguta punoglavca: u njoj naraste hobotnica s pipcima koji dopiru u svaki dio njezina tijela. Očito, ovdje bi trebalo biti riječi o zarazi žabom ili žapcem, a ne hobotnicom. Razumnija je, iako još sumnjiva, moderna verzija priče koja se, čini se, razvila iz tog motiva, a obično zvuči poput kratkog primjera koji slijedi, a objavljen je u novozelandskim novinama 1990.: "Prije nekoliko godina mlada se žena žalila na bol u trbuhu. Za vrijeme operacije otkrili su u njoj malu hobotnicu. Objašnjenje? Progutala je jaje hobotnice dok je plivala." “Plivačica oplođena jajima hobotnice” pripada tradiciji priča o zmiji u njedrima koje se odnose na različite vodozemce ili ribe koje rastu u ljudskom tijelu, a priča odzvanja strahom od neželjene trudnoće.

Sex u autu

Par ostane zaglavljen za vrijeme spolnog odnosa u malom sportskom autu; u tom neugodnom položaju pronađe ih ili policajac ili prolaznik. Auto se mora rastaviti i mora se pozvati hitna pomoć kako bi ih se razdvojilo. Jedna vrlo poznata verzija završava ovako: “Uzrujana žena, nakon što su joj pomogli da izađe iz auta i da se obuče, zajeca, 'Kako ću objasniti suprugu što mu se dogodilo s autom?'” Iako se tvrdi da je to stvaran događaj koji se dogodio u Londonu '70-tih, priča o ljubavnicima u zamci ima nekoliko varijacija i puno različitih lokacija - i britanskih i američkih - te prototip u klasičnim mitovima i legendama. Popularne knjige i časopisi često su predstavljali priču kao “istinitu”. Poznato kao Penis captivus ili vaginismus u medicinskoj literaturi, stanje u kojem se penis “zaglavi” tijekom spolnog čina znanstvenici spominju kao “rijedak ali razmjerno prolazan simptom s posljedicama koje su manje senzacionalne od onih koje se izmišljaju u glasinama.”

Pametna bebisiterica

Također poznata i kao ²Bebiterica mučiteljica², ova priča govori o nekome u autobusu ili podzemnoj tko čuje kako mlade žene uspoređuju svoje načine uspavljivanja djece dok ih čuvaju: ²Ja samo pustim plin i držim im glavu u pećnici dok ne zaspu.²

Osveta superljepkom

Žena koja je otkrila da je muž vara zalijepila mu je penis za nogu “superljepilom” dok je spavao. Morali su ga odlijepiti operacijom.

Osveta biljke

Ovo je istinita priča, potvrđena izvještajima lokalnih novina, po radnji slična pričama “Osveta životinje”. Umjesto “ožičene” životinje koja se vraća s eksplozivnim teretom ubiti ili teško raniti svojega mučitelja, u ovoj priči veliki kaktus osvećuje se čovjeku koji ga je uništio. U veljači 1982., kao što su izvijestila dva dnevna lista iz Phoenixa u Arizoni, Davida Grundmana ubio je golemi, prevrnuti saguaro kaktus na kojem je vježbao pucati iz puške. Pucnjevi su tako oslabili biljku da je pala i sletjela ravno na Grundmana. Strašni izgred postao je zloglasan lokalno i nacionalno s nekim varijacijama u detaljima, čime se približio legendi. Ova je smrt bila proslavljena u pjesmi pod imenom Saguaro grupe Austin Lounge Lizards, koja se pojavila 1984. na albumu Creatures from the Black Saloon.

Odluke u karijeri

Dečku sa sela, kojem je loše krenulo u velikom gradu, odbijena je molba za posao knjigovođe u javnoj ustanovi nakon što se pokazalo da je nepismen. Žaleći ga, gospođa mu je dala dvije crvene jabuke. Dečko ih je stavio na poklopac kante za smeće dok je vezao cipelu, no stranac koji je prolazio zaustavio se i kupio ih od njega. Dječak je kupio još jabuka, prodao ih, i nakon nekog vremena svoje trgovanje pretvorio u vlasništvo dućana s namirnicama, a potom i cijelog lanca trgovina. Poslije u životu, kao bogataš, nagrađen je kao biznismen godine; tada novinar otkrije da je čovjek još nepismen. ²Gospodine,² upita ga, ²što mislite da biste postali da ste znali čitati i pisati?² čovjek odgovori, ²Pretpostavljam da bih bio knjigovođa u javnoj ustanovi.² čitatelji Williama Somerseta Maughama prepoznat će tu priču kao varijaciju radnje Maughamove kratke priče iz 1929. Crkvenjak (naslov se odnosi na engleski naziv za domara crkve). U Maughamovoj verziji glavnog lika otpusti vikar kada otkrije da je nepismen. Nakon niza sretnih događaja on postane vlasnik lanca modernih trgovina u Londonu te ispriča novinaru da bi da je znao čitati i pisati, ²bio domar crkve Svetog Petra na trgu Neville.² Suočen sa sličnom radnjom u jednom drugom djelu, Maugham je objasnio da je priča ²poznati dio židovskog folklora², i zaista, Sigmund Freud je ispričao još jednu tradicionalnu verziju u kojoj nepismeni Židov postane naftni magnat, a da je znao čitati i pisati postao bi ²poslužitelj svijeća u Rzezowu². Druge priče o ²Odluci u karijeri² govore o drugim zanimanjima. Na primjer, nogometni trener regrutira igrače vozeći se po selima i pitajući dječake koje vidi kako oru kojim putem treba ići da bi stigao do sveučilišta. Ako dječak digne plug kako bi odgovorio, trener ga predlaže za sportsku stipendiju. Iako je ta priča bila ispričana o Bronku Nagurskom, među ostalim velikim američkim nogometašima, osnovna radnja ide sve do europskih priča o regrutiranju vojnika za carsku, kraljevsku ili neku drugu vojsku. Sve takve priče ljudima su zanimljive zbog često slučajne prirode njihovih odluka o karijerama u stvarnom životu ili o izboru studija, promjeni posla i slično.

Nije zlato sve što sja

Jedna je žena, vozeći se podzemnom željeznicom na Manhattanu, osjetila kako joj je netko strgnuo zlatni lančić upravo dok je vlak dolazio na postaju. Reagirajući automatski, ispružila je ruku i strgnula lančić koji je visio oko vrata njezina napadača, a on je potrčao kroz vrata i uz stubište. Poslije, zlatar joj je rekao da je lančić koji je otrgnula napravljen od čistog zlata. Njezin je lančić bio jeftina imitacija. Tu je priču čuo njujorški novinar 1989., ali priča nije potvrđena. Uključena je u zbirku urbanih legendi zbog poznate teme nesmotrene krađe.

Nezakopčani vodoinstalater ili mehaničar

U obje tipične verzije ove legende žena, vraćajući se kući iz trgovine ugleda muškarca za kojeg pretpostavi da je njezin suprug kako radi ispod sudopera ili pod autom. Samo mu noge vire van, i ona zaigrano otkopča njegov šlic i pomazi ga. Ubrzo žena otkrije da je njezin muž u dnevnom boravku i čita novine, te da je odustao od popravljanja i pozvao profesionalca. Potrče u pomoć drugome muškarcu kojeg pronađu bez svijesti jer je bio naglo digao glavu kada mu je nenadano otvoren patentni zatvarač.

Nestanak autostopera

Najčešće skupljana i najdiskutiranija suvremena legenda, “Nestanak autostopera”, zapravo je iznimka pravilu urbanih legendi prema kojemu se one ne bave nadnaravnim pojavama. Zapravo, možda bi bilo bolje govoriti o toj međunarodnoj priči kao o dijelu stalne tradicije nadnaravnih legendi nego kao o “urbanoj legendi” u uobičajenom smislu. Sama se bit te priče manje ili više zadržala u stotinama skupljenih varijanti; uključuje misteriozni lik pored ceste koji autostopira do dogovorene destinacije, a tada nestaje iz vozila u pokretu. Ponekad je autostoper prvo izrekao neki čudan ili proročanski komentar, često je njegova sličnost duhu potvrđena kada ga vozač pita za adresu ili kad vidi fotografiju ili neki drugi portret autostopera. Za sliku se pokaže da prikazuje davno umrlog rođaka koji je poginuo u prometnoj nesreći na istome mjestu na kojem se pojavio autostoper. U tipičnoj američkoj verziji autostoper je mlada žena u svijetloj svečanoj haljini koja posudi kaput ili vestu od vozača, tada nestane, a identificiraju ju prema portretu. Ona “vrati” odjevni predmet tako što ga ostavi na svom grobu, kako bi ga vozač pronašao.

Nesrećne leće

Dvoje ljudi spava u istom krevetu ili barem u istoj sobi. Jedno od njih stavi svoje kontaktne leće u čašu s vodom preko noći i ostavi čašu na stolići pokraj kreveta. Drugi se spavač probudi usred noći strašno žedan i on ili ona uzme čašu s vodom te je ispije do dna - zajedno s kontaktnim lećama.

Nesreće u dizalima

1940-tih počela je kružiti legenda o uznemirujućem snu koji je nekoga upozorio na fatalnu nesreću u dizalu. 1959, Richard Dorson je opisao nesreću u dizalu koja se dogodila u ditroitskoj robnoj kući kada se samo glava žrtve otkotrlja u dizalo dok je tijelo palo u okno ili ostalo vani u hodniku. Kosa žrtve, a ponekad i svjedoka posijedi od šoka. Te legende očito nisu preživjele kraj dvadesetog stoljeća, možda zato što su se dizala pokazala jako sigurnima i zato što se u današnje vrijeme dućani i trgovački centri uglavnom koriste pokretnim stepenicama.